Glasovi nečujnih moraju se čuti

William Kentridge, rođen 1955, južnoafrički je umjetnik koji pripada naraštaju čije je umjetničko i životno iskustvo oblikovano kolonijalnim i postkolonijalnim nasiljem pa stoga njegovi radovi tematiziraju ostatke povijesnih trauma apartheida i kolonijalizma, no uvijek u estetski složenim oblicima izbjegavajući dokumentarizam ili jednodimenzionalan agitpropovski vokabular. Kentridge je kratko studirao u Parizu, no nije prihvatio dominantne umjetničke trendove 1960-ih i 1970-ih poput pop-arta, minimalizma ili konceptualne umjetnosti. Nikada nije poželio živjeti u nekome od umjetničkih europskih središta, nego trajno čuva svoju bazu, u studiju u Johannesburgu. Podrijetlom je Kentridge iz obitelji litavskih židovskih izbjeglica koji su se, prije nekoliko generacija, nastanili u Južnoafričkoj Republici. Seobe, nepripadanje, nasilje i progonstva, bez obzira na vremensku udaljenost, trajno su obilježili njegov intelektualni i kulturni habitus.

Snimio Slaven Branislav Babić / Pixsell

Od 1990-ih postaje prepoznatljivo ime na bijenalima i međunarodnim izložbama te je trenutno jedan od najtraženijih umjetnika i izvođača diljem svijeta. Radi u kazalištu ujedinjujući izvedbenu spektakularnost, pripovijedanje i figuraciju, a zbog široka umjetničkog obrazovanja često upotrebljava europske književne, vizualne i glazbene modele. Rasponi su utjecaja impresivni: od Alfreda Jarryja do Georga Büchnera, od Goye do ekspresionizma i rane kinematografije, od Mozarta do Šostakoviča i Schuberta, no prvenstveno kao građa koju treba ponovno iščitati i iznova upisati u južnoafričkom, ali i globalnom kontekstu.

U njegovu su opusu brojne avangardne tehnike poput uporabe montaže, bricolage, ili aproprijacija, no nikada kao izgubljeni ideal kanona ili nostalgično osvrtanje za boljom umjetničkom prošlošću. Stoga su, izvan svake sumnje, izložba, projekcija filmova te Kentridgeov performans vrhunski umjetnički događaj zagrebačkog ljeta. Kentridgeovom izložbom Circulus vitiosus Galerija Kranjčar još je jednom dokazala programsku usmjerenost vrsnim autorima predstavljajući jedno od niza događanja koja je Animafest priredio za Kentridgea, ovogodišnjeg dobitnika Nagrade Animafesta za životno djelo. U kustoskoj koncepciji Paole Orlić Kentridge je predstavio radove iz zbirke suvremene umjetnosti slovenskoga kolekcionara Igora Laha, instalacijom Ono što će doći (već je došlo), crno-bijelim animiranim filmom Povorka sjena, bakropisom Casspiri puni ljubavi i crtežom Nedjelja.

 Uz spomenutu izložbu, umjetnički ravnatelj Animafesta Daniel Šuljić i njegov okretni tim predstavili su i izbor iz Kentridgeova bogatog filmskog opusa, ali i pravu zvučnu poslasticu: izvedbu Ursonate odnosno Sonate prvobitnih zvukova, četrdesetominutnu fonetsku poemu koju je 1932. napisao kultni njemački dadaist Kurt Schwitters. Uz Williama Kentridgea, Ursonatu su izveli i zagrebački umjetnici posebno odabrani za ovu zgodu: umjetnički ravnatelj Animafesta Daniel Šuljić na klavijaturama, vokalistica Maja Rivić, čelist Stanislav Kovačić i trubač Igor Pavlica uz pratnju pokrenutih slika odnosno projekcija Žane Marović. Njegov višednevni boravak u Zagrebu rezultirao je razgovorom u kojemu smo se dotaknuli brojnih tema pa je ovaj tekst izbor iz najzanimljivijih i nerijetko duhovitih Kentridgeovih odgovora.

Izvodeći Ursonatu, čitate riječi iz partiture na dinamičan i neobičan način. Gestikulacija je naglašena te zapravo skrećete pozornost gledatelja na vlastitu prisutnost na pozornici u prepoznatljivim crnim hlačama i bijeloj košulji. Istodobno ste i redatelj, improvizator i glumac. Izvodite li Ursonatu zbog višestrukih uloga koje preuzimate tijekom izvedbe?

Odabrao sam Ursonatu jer je riječ o jednom od najduljih, najcjelovitijih i najzanimljivijih dadaističkih djela. Isprva sam zamislio izvesti tek nekoliko minuta sonate, no onda sam shvatio da želim izvoditi cjelovitu kompoziciju. Uvijek je izvodim s različitim muzičarima uz naglašenu važnost improvizacije i, dakako, zadovoljstvo izvedbe. Užitak je upoznavati se s pojedinim glazbenim značajkama izvođača, njihovim specifičnim potpisima – zato i volim održati pripreme s njima jer smatram da je kvalitetna priprema podloga svake dobre improvizacije. Zagrebački muzičari s kojima radim su sjajni i ne čudi me zainteresiranost publike za tu izvedbu.

Možete li usporediti zagrebačku izvedbu s prethodnim, onima iz drugih gradova?

 Nikada nisam pogledao snimke spomenutih izvedbi, no svjestan sam što izvodim pa često pomislim gledajući publiku: Ja znam što nas čeka, a publika nije ni svjesna koliko će ih naša izvedba umoriti (smijeh). Važno mi je oslanjanje na formulu jer ono omogućuje potpuno oslobađanje spontanosti. Također, kontekst u kojem možemo uistinu čuti glazbu kao improviziranu jest onaj u kojem su jezik koji koristi, njezine konvencije dovoljno poznati ili očiti da ni u jednom trenutku ni ja a ni izvođači ne sumnjamo u zajednički cilj.

Ono što će doći (već je došlo),
audiovizualna instalacija, 2007.

Analizirajući vaš opus rekla bih kako nije riječ o otkrivanju novog medija, nego je posrijedi kreativni spoj i metamorfoza niza medijskih aspekata uključujući kazalište, glazbu i performans. Imate li glazbeno obrazovanje?

 Ne, nemam glazbeno obrazovanje. Svirao sam klarinet kao dijete i bio sam loš. Izvedba Ursonate s muzičarima i režiranje izvedbe najbliže je osjećaju bivanja glazbenikom.

Tehnika animacije kojom se koristite na neki je način vrlo jednostavna: list papira zalijepljen na zid studija. Crtate pa potom snimite crtež, tek nekoliko kadrova, pa ponovite proces. Ono što me fascinira jest svojevrsna hrabrost brisanja već nacrtana ispred kamere. Koliko vam je važna tehnika risanja, brisanja i ostavljanja mrlja?

U počecima svojih animiranih djela bilo je neobično teško dobiti savršeno brisanje. Nisam uspijevao i neprestano sam se zbog toga ispričavao. Gledatelji filmova rekli su mi da se prestanem ispričavati jer su upravo nesavršene geste brisanja najzanimljiviji dio mojih filmova. Stoga sam počeo ostavljati vidljive tragove brisanja linija. Linija predstavlja vremenski tijek u animaciji, čini nevidljivo vidljivim ili opipljivim. To je vidljiv dokaz prolaska vremena. Brisanje traga ugljena, nesavršena aktivnost, uvijek ostavlja sivu mrlju na papiru, tako da snimanje ne samo da bilježi promjene na crtežu nego otkriva i povijest tih promjena, budući da svako brisanje ostavlja trag onoga što je bilo.

Večer prije zakazana razgovora s vama u Ljubljani sam slušala koncert Laurie Anderson. Izvela je pjesmu From the Air u kojoj izgovara This is the time. And this is the record of the time. Koliko vam je važno osvijestiti vremenski tijek?

Zamislimo da promatrate sliku pejzaža. Gledate u nju primjerice deset sekundi. Riječ je o deset sekundi vašeg vremena. Poklonili ste toj slici deset sekundi. No pojavi li se u slici pokret, jednostavna animacija poput leta ptice ili pomicanja vlati trave, vrijeme se pomiče u sliku! Sada je posrijedi deset sekundi te slike. Za mene je to najzanimljiviji način kako slike stvaraju vlastito vrijeme. Uostalom, dolazak do slike je proces, a ne zamrznuti trenutak.

Kada govorite o procesima, ne bojite li se da se vaše umjetničke potrebe filmskog stvaraoca razlikuju od onoga što suvremeni često nestrpljiv promatrač vidi?

Nikada ne radim scenarije ni storyboard. Zapravo slažem fragmente koje onda spajam; krupni plan, linija, tek djelić slike… Na koncu je uvijek promatrač – a ja sam uvijek prvi promatrač svojih radova – onaj koji konstruira fragmente u pripovijest ili barem putanju. Zanimljivo je kako ljudi imaju potrebu stvaranja uzajamnih veza između pojmova odnosno fragmenata, osobito kada ona nije trenutno očita. Posrijedi je ista misaona strategija kojom „dodajemo“ riječi koje nedostaju razgovaramo li na jeziku koji nam nije materinski i ne razumijemo sve sugovornikove riječi. Nedostaje li neki fragment, postajemo aktivniji promatrači, intenzivno tražimo ono što nedostaje kako bismo sagradili smislenu cjelinu. Zanimaju me upravo ti trenuci promišljanja na rubu koherentnosti.

Znači li to da imate veliko povjerenje u promatrače svojih radova?

Apsolutno! Neki su promatrači strpljivi jer su uhvaćeni u priču, igru formi, element koji ih je usisao i ponukao da poklone vrijeme radu. Poneki doduše i nisu posvećeni, ali pretpostavljam da se to događa i u vašoj kustoskoj praksi, zar ne? Postoje posjetitelji koji gledaju sve izložbene videoradove, no ima i onih koji donose zaključke na osnovi nekoliko minuta gledanja. I to je sasvim u redu.

Napomenuli ste da nikada ne pišete scenarij za filmove. Ovisite li o slučaju ili improvizaciji?

Nijedan od mojih filmova nije nastao zahvaljujući planu, programu ili scenariju. No moji filmovi nisu nastali ni pukim slučajem. Fortuna je opći izraz kojim se koristim za niz aktivnosti; nešto što nije hladna statistička slučajnost odnosno nešto što je izvan dosega racionalne kontrole. Riječ je o ideji koja postoji negdje u podsvijesti, gdje se stvaraju veze. Riječ je o prepoznavanju određene forme prije nego o znanju.

Video Povorka sjena, 1999.

Postoji li, dakle, trenutak kada kažete – to je to! To je forma koju želim prikazati. Ovo ostaje.

Proces je svaki put ponešto drukčiji. Mislim da iza svakog umjetnika treba stajati netko s čekićem tko će ga lagano kucnuti u glavu i upozoriti da je rad dovršen. U animaciji nemamo osobu s čekićem, ali imamo montažera koji kaže – to je to! Rad mora naposljetku imati taj misteriozni element, nešto što vas intrigira, ali ne možete otprve odrediti o čemu je zapravo riječ.

U mnogim projekcijama i crtežima događaju se brojne metamorfoze objekata; klipovi rudarskih bušilica pretvaraju se u aparat za kavu, koji se pak pretvara u raketu. Nosorog se pojavljuje više puta kao i hodajući stativi ili zvučnici s nogama. Birate li te „stalne“ elemente animacija zbog neke ikonološke sličnosti?

Razlog je moja nemaštovitost (smijeh). Nosorog dolazi iz proučavanja Dürera ili zbog utjecaja Ionnesca. Stativ iz jednostavnog razloga što se nalazi u mom studiju upravo kao i poznati aparat za kavu. Nevolja je u tome što mi uvijek nude kavu pripravljenu u takvim aparatima, a to je jedina vrsta kave koju ne pijem.

U ciklusu Colonial Landscapes (nastao u tehnici ugljena i pastele polovicom 90-ih) referirate se na rane kolonijalne ilustracije koje su služile europskoj publici željnoj scenskih slika dalekih, egzotičnih zemalja. Također, vaša kulturna formacija, kao i kod većine bijelih Južnoafrikanaca, usredotočena je na europske kulture. Istodobno, procesno orijentirana i pripovjedna značajka vašeg opusa podsjeća na neke oblike afričkog pripovijedanja. Je li vaš rad kulturni hibrid? Kakav je vaš stav prema kolonijalnom nasljeđu?

U pojedinim radovima tematiziram radikalnu eksploataciju crnih rudara i konstitutivnu važnost iskapanja zlata za Johannesburg i režim apartheida. Zapravo, većina mojih animacija svojevrsni je portret Johannesburga, a pojedini radovi uistinu prikazuju društvenu povijest gradskog krajolika. Animacija, kreda i ploča vjerojatno su eurocentrični, no zapravo primjenjujem brojne utjecaje i učenja južnoafričkih umjetnika, a osobito cijenim rad Dumilea Fenija. Trenutno istražujem nadrealistički pokret i osobito sam zainteresiran za pokret Négritude, antikolonijalni kulturni i politički pokret koji je osnovala grupa afričkih i karipskih studenata u Parizu 1930-ih, a nastojali su učiniti vidljivijima vrijednost crnačke i afričke kulture. Moram li definirati moj odnos s Južnoafričkom Republikom, rekao bih da me zanima uteg Europe u kolonijama, trag koji je kolonijalizam ostavio i ostavlja. S druge pak strane, smatram da je važno istražiti odnose Europe i njezinih kolonija jer ne možemo promatrati Afriku i pretvarati se da bi bilo bolje ili lošije da se kolonijalizam nije dogodio. Ne zanima me slika Afrike koja je utopijska, predlapsarijanska. Takva Afrika nikada nije postojala. Dodajem i da zbog apartheida, politike temeljene na rasnom identitetu, mene ne zanimaju identitetske politike i skeptičan sam prema njima iako su postale dominantne i u umjetnosti i u društvu. Istražujem teret kolonijalne tradicije, nesporazume u prijevodu, nečistu i zamućenu povijest, upravo me hibridnost umjetnosti i kulture najviše zanima. Ne obazirem se na koncept dekolonizacije jer je to pomodan društveno-umjetnički fenomen, ali nastojim u svoje radove uvrstiti glasove onih koji su zbog različitih razloga bili nečujni, marginalizirani ili ignorirani. Ti se glasovi moraju čuti.